Transfer osuđenog ratnog zločinca Marka Radića u Republiku Hrvatsku

Temljem Konvencije o transferu osuđenih osoba od 21. ožujka 1983. godine kojoj je Republika Hrvatska pristupila, na osnovu zahtjeva osuđenog Marka Radića pred Sudom Bosne i Hercegovine za zločin protiv čovječnosti, došlo je do transfera izdržavanje izrečene mu zatvorske kazne u  Republiku Hrvatsku.  
Osnovni postupak koji primjenjuje Republika Hrvatska predviđa proces egzekvature koji u biti rezultira činjenicom da se u kaznenoj ustanovi u Republici Hrvatskoj izvršava sudska odluka sudova Republike Hrvatske. U svojoj biti nije dopušteno suštinsko preispitivanje strane presude već je dopušteno preispitivanje samo u opsegu ispitivanja načela identiteta pravne norme te provjere postojanja razloga isključenja protupravnosti i slično. Prihvaćanjem ranije opisanog načela za postupak izmjene kazne dopušteno je samo mijenjanje kazne i to od nadležnog tijela, a koje je u Republici Hrvatskoj u nadležnosti  Županijskih sudova. U tom postupku sud ne može izreći težu kaznu nego je bila izrečena presudom stranog suda bez obzira na okolnost koja je kazne najniže predviđena u našem pravu za to kazneno djelo. U samoj presudi mora biti izrijekom uračunato vrijeme tijekom kojeg je osuđena osoba koja se nalazi na izdržavanju kazne već bila lišena slobode.

U procesu egzekvature Županijski sud u Zagrebu preinačio je presudu u pogledu visine zatvorske kazne sa 21 na 12 godina i 6 mjeseci zatvora Marku Radiću, jet hrvatsko pravo ne poznaje utvrđivanje krivnje po osnovi sudjelovanja u tzv. udruženom zločinačkom pothvatu pa tako opisane radnje nije moguće podvesti pod zakonski opis nekog kaznenog djela.
Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, nakon održanog pretresa, izreklo je dana, 9. ožujka 2011. godine drugostupanjsku presudu kojom su optuženi Marko Radić, Dragan Šunjić, Damir Brekalo i Mirko Vračević oglašeni krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) – progon, u vezi sa tačkama a) – ubistvo, e) – zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode, f) – mučenje, g) – silovanje i drugi oblici teškog seksualnog nasilja i k) – druga nečovječna djela, sve u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH.
 
Shodno tome, Sud je optuženom Radiću izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu, odnosno optuženom Šunjiću kaznu zatvora u trajanju od 16 godina, optuženom Brekalu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina i optuženom Vračeviću kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.
 
Marko Radić, Damir Brekalo i Mirko Vračević oglašeni su krivim što su u periodu od srpanj 1993. godine do ožujka 1994. godine, a Dragan Šunjić u periodu od kolovoza 1993. godine do ožujka 1994. godine,  u svojstvu oficira, odnosno  pripadnika Prve bjelopoljske bojne Druge brigade HVO-a, u čijoj zoni odgovornosti se nalazilo mjesto Vojno, općina Mostar, naredili, počinili, podstrekavali, pomagali i podržavali napad na bošnjačke civile. Pomenuti napad činio je dio široko rasprostranjenog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo bosanskih Muslimana općine Mostar, koji je i prema utvrđenju Haškog tribunala u predmetu Naletilić-Martinović započeo još 9 svibnja 1993.godine,  od strane pripadnika vojske bosanskih Hrvata (HVO) i njene vojne policije. Napad je imao  za cilj zlostavljanje i progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Tijekom navedenog napada više od 70 bosanskih Muslimanki, djece i staraca su nezakonito uhapšeni i zatvoreni u nehumanim uslovima u kućama i drugim objektima u selu Vojno, gdje su bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju, mučenju, silovanju i seksulanom nasilju,  dok su bošnjački muškarci iz logora Heliodrom, koje su dovodili na prisilni rad, također, nezakonito zatvarani u logoru  Vojno,  gdje su držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uvjetima u garaži i podrumu jedne kuće, izloženi svakodnevnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju,  premlaćivanju od strane stražara i vojnika,  a  u čemu su učestvovali i osuđeni. Tom prilikom  više zatočenika je uslijed premlaćivanja i mučenja podleglo, nekoliko je ubijeno u samom logoru,  a nekoliko prilikom izvođenja prinudnih radova na liniji bojišnice.