Potvrđena presuda za zločine u logoru Morinj / Priopćenje

Apelacijski sud Crne Gore, u priopćenju za javnost od 23. travnja 2014., objavio je da je odbio žalbe Vrhovnog državnog tužilaštva u Podgorici i branitelja okrivljenika te potvrdio presudu Višeg suda u Podgorici od 31. srpnja 2013. godine kojom su četvorica bivših pripadnika nekadašnje JNA, u trećem, ponovljenom postupku, osuđeni za ratni zločin počinjen zlostavljanjem hrvatskih civila i ratnih zarobljenika u crnogorskom logoru Morinj.

Podsjećamo Ivo Menzalin osuđen je na 4, Špiro Lučić i Boro Gligić na po 3, a  Ivo Gojnić na dvije godine zatvora. U istom predmetu ranije su Mlađen Govedarica, zapovjednik logora i Zlatko Tarle pravomoćno oslobođeni optužbe. Izrečene kazne, koje su pravomoćnošću presude sada postale konačne, niže su od zakonskog minimuma propisanog za utužena kaznena djela.

Sudski postupak za zločine u logoru Morinj, bivši logoraši, članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora Dubrovačko-neretvanske županije, otprije smatraju pravosudnom farsom i u više navrata tijekom suđenja izražavali su nezadovoljstvo ne samo odlukama podgoričkih sudova već i nebrigom hrvatskih institucija u odnosu na statusne probleme logoraša, naglašavajući kako je iz “Dubrovačko-neretvanske županije veliki broj logoraša bio u Morinju, provevši ukupno u zarobljeništvu 18.500 dana”.    

Prvostupanjskom presudom svoje nezadovoljstvo izrazila je i podgorička Akcija za ljudska prava, crnogorska organizacija civilnog društva koja je monitorirala postupak, kritiziravši prenisko odmjerene kazne te propust pravosudnih vlasti Crne Gore da zločine u logoru Morinj tretiraju kao organizirani sistem zlostavljanja zatvorenika, zbog čega nisu niti podignute optužnice protiv osoba koje su bile nadređene neposrednim počiniteljima zločina, optuženicima u ovom postupku.

Logor Morinj formirala je bivša JNA. Prema presudi Višeg suda u Podgorici, od listopada 1991. do kolovoza 1992. godine ondje je bilo zatvoreno i zlostavljano više od 160 Hrvata, među kojima velik broj civila koji su dovedeni s dubrovačke bojišnice.

Ovo je jedini kazneni postupak u kojem je donesena pravomoćna presuda, crnogorskog pravosuđa u vezi ratnih zločina počinjenih na području Republike Hrvatske.

Ovom prilikom želimo ukazati na neprimjereno niske kazne, izrečene u postupcima za ratne zločine, koji kao kaznena djela imaju teške i dalekosežne posljedice ne samo na žrtve, koje se ovakvim presudama ponovno viktimiziraju, već i na društvo u cjelini te odnose među nekad zaraćenim društvima. I sudovi u Republici Hrvatskoj izriču u gotovo trećini kaznenih predmeta kazne ispod zakonskog minimuma, a bez posebnog obrazloženja osobito olakotnih okolnosti utvrđenih na strani optuženika, na koje bi prvostupanjski sud po mišljenju VSRH bio obavezan.

U usporedivom predmetu za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u ratnim logorima u Gajevoj ulici u Zagrebu i u Kerestincu, koji su uključivali mučenja i silovanje zarobljenica i zarobljenika Županijski je sud u Zagrebu, zapovjednika logora prvooptuženog Stjepana Klarića osudio na kaznu zatvora od 3 godine i 6 mjeseci, II. opt. Dražena Pavlovića, IV. opt. Željka Živeca i V. opt. Gorana Štrukelja na kazne zatvora od po 1 godine te III. opt. Viktora Ivančina na kaznu zatvora od 2 godine. Odluka Vrhovnog suda koji je 16. 4. 2014. odlučivao o uloženim žalbama još nam nije poznata.

Neuvažavanje koncepta zapovjedne odgovornosti, mala visina izrečenih kazni, kao i neprimjerena dužina trajanja kaznenog postupka ukazuju na svu problematiku suđenja za ratne zločine u Crnog Gori.

Svijetlu točku ipak predstavlja utvrđivanje kaznene odgovornosti za počinjene zločine i mogućnost materijalnog obeštećenja žrtava, koja je postala neupitna pravomoćnošću presude.

Upozoravamo da izricanjem minimalnih zatvorskih kazni optuženicima koji su pokazali ustrajnost u izvršenju kaznenog djela, sadizam i bestijalnost te potpuno odsutstvo čovječnosti u odnosu prema žrtvama, osobito ranjivim u uvjetima zarobljeništva u ratnim logorima, teško da će se ostvariti posebna, a kamoli opća svrha kažnjavanja.

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Mladen Stojanović, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava