“Nemojte se ništa žalostiti. Mi smo stari, mi tamo moramo otići prije vas…” / Svjedočenje Borisa Brauna
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije
te aktualnih događaja s manjinama u Hrvatskoj, H-Alter je objavio
transkript kratkog govora kojeg je 09.11.2013. u Domu HDLU-a održao Boris Braun, umirovljeni hrvatski sveučilišni profesor, dugogodišnji član Židovske općine Zagreb koji je preživio holokaust.
Koferencija, na kojoj je govorio Boris Braun, organizirala je Platforma 112, kao najavu početka kampanje protiv širenja mržnje i netolerancije u današnjoj Hrvatskoj.
“Recite
mi na kojim notama se pjevaju srpske narodne pjesme a na kojim
hrvatske? I židovske pjesme se na istim notama pjevaju. I talijanske i
njemačke.
O svom preživljavanju mogu puno toga pričati. Roditelji
su mi nestali u Auschwitzu. Tete, stričevi i mnogi drugi članovi
obitelji. Ne samo oni; tamo su nestali brojni ljudi. Kako su nestali?
Slučajno
sam vidio jedan krematorij. Za vrijeme rata rekao sam im da sam
električar u pokušaju da se izvučem iz svega. Otišao sam u Poljsku gdje
sam nekoliko dana radio za Poljake koji su imali električarsku jedinicu.
Baš za to vrijeme u jednom logorskom krematoriju je zakazao lift, pa ga
je čitava grupa od četiri-pet električara, zajedno sa mnom, išla
popravljati. Dok smo radili na liftu dovedena je jedna grupa
“kažnjenika” odnosno “osuđenika” odnosno ljudi poput mene ili vas.;
Židova, političkih zatvorenika, poljskih nacionalista, Roma…
Ta
grupa se spuštala prema dolje, u neku vrstu podruma. Bili su okruženi
drugim zatvorenicima u uniformama i SS-ovcima, koji su im rekli da se
skinu. Rekli su im da sve lijepo slože na jednu hrpu i da zavežu vezice
cipela, tako da ih poslije mogu lakše pronaći.
S lijeve strane su
bila velika dvokrilna vrata, iza kojih je bila četvrtasta prostorija s
tuševima na stropu. Ne znam točne dimenzije. U sredini prostorije
nalazila su se dva stupa, ne betonska, već od pletene, višeslojne žice;
unutarnji sloj je bio najtanji, vanjski najdeblji.
Nakon što su se
ljudi skinuli, rekli su im da uđu u prostoriju i da će ih oprati. Iza
njih su zatvorili, ako se dobro sjećam, dvokrilna vrata i s vanjske
strane stavili veliku gredu, da se onemogući svaki izlazak.
Što
se unutra događalo, ne mogu reći, mogu samo zamisliti. Jedan dio njih je
vjerojatno očekivao vodu, ali vode nije bilo. Odjednom je, izgleda, u
obadvije cijevi ubačeno sredstvo za trijebljenje ušiju, koje je počelo
isparavati. Pretpostavljam to, nisam bio unutra. Je li nastala panika
među ljudima? Bilo je sigurno svašta. Neki su se vjerojatno i nadali
tome. Jedni su bili bijesni, lupali su…
Probajte zamisliti da
ste vi unutra. Što bi vi napravili? Ja ne mogu. Mogu samo zamisliti
svoga oca. Zadnje riječi koje je napisao svojoj kćerki bile su:
“Nemojte se ništa žalostiti. Mi smo stari, mi tamo moramo otići prije vas…” To je napisao tu u Zagrebu, u Savskoj.
Moja
poruka današnjim generacijama u Hrvatskoj je ono što sam rekao na samom
početku. Savjet je da dobro razmisle o svakoj stvari. Nemojte
prihvatiti ni ljubav niti mržnju bez razmišljanja.”
/ Tekst je transkript govora Borisa Brauna održanog 9. studenog 2013.
Braun je 1942. godine uhićen zajedno s cijelom obitelji. Nakon toga je
proveo sedam mjeseci u ustaškom zatvoru u Savskoj ulici, preživio
Auschwitz i kraj rata dočekao u jednom njemačkom logoru. U Auschwitzu su
mu ubijeni roditelji i rodbina /
Pripremio Hrvoje Šimičević / Objavio H alter, 09.11.2013.g.