Nema šatora za civilne žrtve rata / Kolumna Predraga Lucića, Novi list

Tko je htio, mogao je ovoga ponedjeljka još jednom čuti glas civilnih žrtava Domovinskog rata. Glas ljudi čija su prava zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske a zanemarena stavom iste države prema nekim stradalnicima.

Prema onima koji su – kako sami kažu – 20 godina strpljivo čekali, smatrajući da se »prvo moraju i trebaju riješiti i zakonom urediti prava hrvatskih branitelja i njihovih obitelji« i nadajući se da će nakon toga doći na red oni kao civilne žrtve.

Među kojima ima stopostotnih invalida prve grupe koji žive od invalidnina 65 posto manjih od onih vojnih.

Među kojima ima roditelja poginule djece i djece poginulih roditelja, a da nitko od njih ne prima nikakvu materijalnu naknadu za gubitak svojih najbližih u ratu.

Među kojima ima djece teško ranjene u ratu, s mukom odrasle u miru, a danas osuđene da zbog visokoga stupnja invaliditeta u pravilu ne dobivaju posao ili bivaju proglašena nesposobnom za rad, pa pokušavaju preživljavati od mjeseca do mjeseca sa svega 1.200 kuna invalidnine.

Tko je htio, mogao je i ovoga ponedjeljka čuti riječi Julijane Rosandić, predsjednice Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, o obiteljima koje nisu ostvarile nikakvo pravo osim onoga da im djeca budu ubijena, o ljudima koji su »u istom ratu ubijeni iz istog razloga, mučeni i bačeni u iste jame«, da bi »nakon ekshumacije iz iste grobnice, obitelj branitelja ostvarila sve, a obitelj civila ništa«. Tko je htio, mogao je čuti još razloga – ako mu samo ovi ovdje nabrojeni nisu dovoljni – zbog kojih Julijana Rosandić zahtijeva da se u ovoj zemlji napokon donese Zakon o civilnim žrtvama rata.

Mogao je, tko je htio, na toj konferenciji za novinare – koju je Julijana Rosandić održala zajedno s Vesnom Teršelič i Eugenom Jakovčićem, aktivistima Centra za suočavanje s prošlošću Documenta – čuti i nadanja da bi se ta nepravda prema civilnim žrtvama rata mogla ispraviti koliko ove jeseni, izglasavanjem zakona o njihovim pravima u Hrvatskom saboru. I nadanja da rješavanje njihovih problema »neće propasti u aktualnim pregovorima Vlade s prosvjednicima iz Savske ulice«.

Moglo se nekome učiniti pretjeranim to što itko uopće može doći na pomisao da bi ostvarenje prava civilnih žrtava rata moglo biti žrtvovano u pregovaračkom procesu između družine iz Banskih dvora, navodno spremne da donese traženi zakon, i vođa braniteljskog prosvjeda koji se u svakoj prigodi hvale svojim altruizmom i bezgraničnom empatijom. Ta sjetite se samo koliko ste puta iz šatora na Savskoj mogli čuti ono: »Mnogima nije jasno da se ovaj naš prosvjed već proširio na mnoge ugrožene slojeve našeg društva, radnike bez plaće, bez posla, blokirane i obespravljene u svakome smislu. Naša je borba za svakoga čovjeka u ovom iskvarenom društvu.«

Ali ako se sjetite i da je upravo vukovarska tribina Documente uz sudjelovanje pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića, na kojoj je prezentirana inicijativa za zakonom koji bi humanije tretirao civilne žrtve rata, iskorištena kao jedan od povoda za podizanje šatora, i ako u sjećanje prizovete koliko ste puta samo od Đure Glogoškog – o ostalima da i ne govorimo – mogli čuti recitaciju da će tim zakonom status civilnih žrtava steći i »netko tko je sudjelovao i bio ranjen u agresiji na Republiku Hrvatsku«, te da »to vodi k izjednačavanju žrtve i napadača, a k tome se prioritet daje onima koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, a prava se smanjuju i oduzimaju hrvatskim braniteljima«, preostaje vam samo da, makar i u vjetar, postavljate pitanja, pitanja, pitanja…

Kako to da u tog »svakog čovjeka« za čija se prava bore šatorski popravljači ovog iskvarenog društva ne spada i Julijana Rosandić?

Zar nju iz te šatoraške svakočovječnosti isključuje to što nije stradala u uniformi, to što ju je agresorska granata pronašla u stanu u Slavonskom Brodu i izranjavala i nju i njezinu obitelj, učinivši ih teškim invalidima: Julijanu 60-postotnim, supruga joj 100-postotnim, a njihovu djecu 70 i 80-postotnim?

Ili za nju nema mjesta u toj kategoriji svakočovječnih zato što je u ime civilnih žrtava rata još u studenome prošle godine uputila ovakav odgovor na konstrukcije Đure Glogoškog o izjednačavanju žrtve i napadača: »Mislite da nije bilo dovoljno časno poginuti kao civil? Želite li nas doista ponovno žrtvovati? Mi smo kategorija stradalnika koje na žalost nitko ipak nije obranio! Ako nam ne možete vratiti dostojanstvo gaženo 20 godina molimo, nemojte nas dirati. Mi smo u Domovinskom ratu služili za odmazdu u gradovima, selima i naseljima. Smatramo da smo i mi dali sve za Domovinu, i mi smo branili Hrvatsku što god tko mislio o tome.«

Ili su u onoj gromkoj rečenici o »borbi za svakog čovjeka u ovom iskvarenom društvu« vjerodostojne samo posljednje dvije riječi? 

“Nema šatora za civilne đrtve”, kolumna Predraga Lucića, Novi list, 10. lipnja 2015. / Osvrt na konferenciju za novinare Documente i Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću