hr | en

U organizaciji Srpskog narodnog vijeća, Koordinacija židovskih općina u Republici Hrvatskoj, Udruženja „Jadovno 1941.“, Banja Luka i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, obilježit će se Dan sjećanja na Jadovno 2013.

29.
lipnja 2013. komemorativnim okupljanjem na Jadovnu, kraj Gospića i u
uvali Slana, na otoku Pagu, otkrit će se još jednom obnovljena
spomen-ploča, posvećena žrtvama logora Slana i Metajna, i to na mjestu
autentičnog stradanja nebrojenog broja ljudi 1941. godine.

Samo
dan nakon proglašenja NDH, ustaše počinju hapsiti Srbe Gospića i okoline
te ih uz žestoka zlostavljanja zatvaraju u kaznionicu Okružnog suda.
Tamo je kraće vrijeme moglo boraviti 2.500 – 3.000 ljudi. Tokom svibnja i
početkom lipnja sa cijelog područja NDH dovoze se hiljade i hiljade
muškaraca, žena i djece. Prostor kaznionice ubrzo postaje premalen zbog
čega Ministarstvo unutarnjih poslova, na čelu sa Andrijom
Artukovićem, u velebitskoj zabiti i na otoku Pagu, uspostavlja
velebitsko-primorski sustav koncentracijskih logora „Jadovno“ sa
sjedištem u Gospiću.
Sve se to događa prije donošenja rasnih zakona i prije bilo kakve pobune „nelojalnog“ stanovništva.

Novi
sabirni logor – tzv. “Maksimovića štale” ili “Ovčara” osniva se svega
3,5 km od kaznionice. Sastoji se od tri velike staje, a iz njega su
žrtve upućivane na Velebit u pravcu Baških Oštarija, gdje su usmrćivane u
jamama ili otpremane na Pag.

Početkom srpnja 1941. ustaše opet
proširuju logor. Osnivaju sabirni logor Stupačinovo, nazvan po selu kod
Baških Oštarija, nedaleko od saobraćajnice Gospić–Karlobag. Njime (kao i
Slanom) upravlja ustaša emigrant, bojnik Ivan Devčić – Pivac, zamjenik
mu je katolički župnik iz Brušana, Ivica Brkljačić.

Jadovno se,
kao i njegovi pomoćni logori, nalazi u predjelima Velebita
karakterističnim po mnogim kraškim jamama. Do sada je u tom kompleksu,
na osnovu arhivskih dokumenata i svjedočenja dobrih poznavatelja
Velebita, ustanovljeno postojanje 32 bezdane jame, stratišta Srba i Židova.
To su: Šaranova jama, jama pod Grginim brijegom, Jarčja jama kod Risove
grede, jama Badanj, jama Bliznica, jama Kijevac, jama na Pločama,
Vranzina jama, jama Jasenovac, jama Jamina, Šević jama, jama na
Kulaševoj strani, jama Orešković stanovi, Macolina jama, jama Ugljenača,
jama u Peratovim dragama, jama Duman kod Ličkog Lešća, jama Sveta Ana
kod Gornjeg Kosinja, jama Nezdravka kod Donjeg Kosinja, jama Ošporoča
kod Široke Kule, jama Golubnjača, jama Snježnjača kod Kuzmanovače, jama
Kvarte kod Perušića, jama Runjevac, jama Paukuša, jama Duliba, jama
Dupčan kod Ribnika, Čošić jama kod Konjskog Brda, jama Križanovo brdo u
Dražici te dvije jame 40 metara udaljene od samoga logora Jadovno.
Postoji još nekoliko jama – grobnica, ali radi niza okolnosti nisu
nikada locirane. Speleološki su istražene samo Šaranova jama, jama
Jamina i jama Sveta Ana.

Istovremeno sa logorom Jadovno pripremani  su i logori Slana i Metajna na Pagu.
Na pustoš uvale Slana, 24. lipnja dopremljena je prva skupina
zatočenika – židovskih omladinaca iz Zagreba. Slana i Metajna su
organizacijski vezani za logor u Gospiću i nalaze se u nadležnosti
tamošnjeg Župskog redarstvenog ravnateljstva. Slana  se nalazi u
predjelu bez imalo vegetacije, koji uslijed neobično surovih prirodnih
uvjeta nikad nije bio naseljen. Logor je podijeljen na židovski i
srpski. Židovski dio ima tri drvene barake, ograđene bodljikavom žicom, i
u njemu prosječno boravi 600  – 1.000 ljudi. U srpskom dijelu nalazi se
10 drvenih baraka. To je značajno veći prostor, ograđen trostruko
isprepletenom bodljikavom žicom, u njemu su smješteni Srbi i manji broj
Hrvata – komunista. Tu se moglo smjestiti i do 5.000 ljudi, ali se samo
manji dio mogao skloniti pod krov. Jugoistočno od logora prostire se
krševita visoravan Furnaža, udaljena od Paga pola sata vožnje motornim
čamcem. Tamo su obavljane masovne egzekucije logoraša. Svakodnevnim
ubijanjem jednih i dovođenjem drugih, logor se praznio, dopunjavao i
ponovo smanjivao. Mnogi uhapšeni nisu ni došli do logora – poubijani su i
bačeni u more tokom prevoženja iz Karlobaga, a više grupa je odvedeno
direktno na Furnažu.

Teško se moglo obavljati bilo koji posao
pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad
sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja
za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo
na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče,
smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas… Za svaki
mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila
neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz
najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša
kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je
bio hvaljen i uživao ugled među drugima
.“ (Egon Berger, preživjeli zatvorenik logora Slano i Jasenovca, u „44 mjeseca u Jasenovcu“, Grafički zavod Hrvatske, 1966.)

U
selu Metajna – Barbat, oko tri km od Slane je osnovan ženski logor.
Srpkinje i Židovke s djecom bile su smještene u dvije veće kuće,
nekadašnje vile, van sela.

Dovodili su pred nas zatočene
djevojke, svlačili ih dogola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali
da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni
strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam
javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz
Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je
započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi.
Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Nato je
Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kome je rekao
da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i
komuniste. Na to je upitao ko je taj “usraša” koji ne može da ubija.
Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su
se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to
ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u
svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti
neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a
osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i
da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša
dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je
neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz
svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male
dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi
da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Nato su svi oko mene prasnuli
u smijeh, rugali mi se i vikali – usraša, a ne ustaša. Onda je Luburić
izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: “Evo ovako se radi”.
Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro
sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je
Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono
drugo dijete. Onda je zapovijedio: ¸Udri! Udario sam nogom i zgnječio
glavu djetetu. Luburić mu je prišao, potapšao me po ramenu i rekao:
“Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša!” Tako sam – završio je svoj
jezoviti iskaz Orešković – ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do
smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske
devojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati.
Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni,
poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate…
” (Svjedočenje ustaše Jose Oreškovića partizanima, 1942.)

Kompleks Logora Jadovno je zatvoren između 15. i 20. kolovoza 1941.
Zatvaraju ga Talijani – strahujući od ustanka progonjenih Srba.
Mussolini zahtijeva reokupaciju i pacifikaciju zone B, koja je prema
Rimskim ugovorima pripala Talijanima. Talijani su za sobom ostavili
obilje dokumenata i fotografija koje govore o jezivim prizorima mrtvih
muškaraca, leševa žena sa djecom uvezanih žicom.

Posljednjih
2.123 zatočenika transportirano je u Jastrebarsko, Kruščicu i
Jasenovac. Oni koji su dopremljeni u Jasenovac, bili su njegovi prvi
logoraši. Zato se Jadovno osnovano spominje i kao preteča Jasenovca.

Daleko
najveći broj zatočenih i ubijenih u Jadovnom bili su Srbi, znatno je
manje bilo Židova te ukupno stotinjak Hrvata, Slovenaca i drugih
.
Na stratištima Jadovnog ubijena su 73 pravoslavna sveštenika – svaki
treći likvidirani sveštenik SPC u NDH. U neobilježenim jamama počivaju i
kosti episkopa gornjokarlovačkog Save Trlajića i mitropolita sarajevskog Petra Zimonjića, sa kojima su se ustaše posebno brutalno obračunavale. Ekshumacija nikada nije obavljena, a žrtve sahranjene.

Nikada se neće utvrditi tačan broj pobijenih u 132 dana postojanja logora, a više izvora govori o broju žrtava.

Franjo
Zdunić Lav, stanovnik Gospića 1941., u svome djelu „Kotar Gospić i
kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“, na osnovu
vlastite spoznaje i procjene, govori da je u njemu ubijeno više od
37.000 ljudi.

Fikreta Jelić Butić u djelu „Ustaše i Nezavisna
država Hrvatska“ piše o 30.000 do 48.000 ubijenih, a Ljubo Boban prenosi
navod iz Vojne enciklopedije Jugoslavije koji kaže da je u logoru
ukupno ubijeno 72.000, a na samoj Šaranovoj jami 35.000 žrtava.

U
knjizi „1941 – godina koja se vraća“ Slavko Goldstein, sin u Jadovnom
ubijenog Ive Goldsteina, procjenjuje broj stradalih na 24.000
.

Dosad najobimniji rad na temu Jadovnog napisao je osnivač i dugogodišnji voditelj državnog arhiva u Karlovcu, dr. Đuro Zatezalo.
U svojoj dvotomnoj studiji „Jadovno – kompleks ustaških logora 1941“,
donosi mnoštvo izvora – izjave počinitelja zločina i preživjelih
logoraša, akti zaraćenih strana, dokumente niza arhiva te raznih
institucija NDH (poput: brojnih naloga uprave policije NDH, dopisa
raznih policijskih uprava NDH upravi policije u Gospiću, priznanica
željezničkih stanica o transportiranju i kompozicijama u kojima se
navode datumi, broj i etnička pripadnost upućenih, izvještaja kotarskih
oblasti upućenih Upravi za javni red i sigurnost NDH, u kojima se navode
brojke pohapšenih i otpremljenih).

Analizom i poređenjem svih
dostupnih dokumenata Zatezalo je došao do zaključka da je u kompleks
Jadovno, u vremenu od 11. travnja do 21. kolovoza 1941. godine, dovedeno
ukupno 42.246 muškaraca, žena i djece. Od ukupnog broja dopremljenih
Zatezalo oduzima 2.123  – to su oni koje ustaše nisu dospjele usmrtiti
prije dolaska Talijana, i tako dolazi do brojke od 40.123 ubijena u
Jadovnom, od toga na stratištima Velebita – 32.103, a na Pagu – 8.020.
Autor je do kraja 1990. godine prikupio imenične podatke za 10.502
osobe. Raspad Jugoslavije onemogućio je daljnji rad na prikupljanju i
izradi potpunijeg imeničnog popisa.

Inicijativa za obnovu i institucionalizaciju Jadovna

Na inicijativu potomaka žrtava i SUBNOR-a početkom 60-tih počinju se održavati komemoracije na Jadovnom. Formira se i spomen-područje Jadovno, no ono nikad nije bilo domišljeno, a ni izvedeno do kraja. Bez plana i dovoljne podrške jugoslavenske države, kroz niz usamljenih inicijativa, do 90-tih urađeno je uvredljivo malo.
Definiran je tek djelomičan teritorij spomen područja, podignuta dva
spomenika (samo mjesto logora, Šaranova jama), no uređenje nije dovršeno
– nije izgrađen put i uređen prostor, nisu postavljene sve spomen
ploče, nije određena institucija koja bi čuvala uspomenu na Jadovno,
brinula se o prezentaciji, istraživanjima i naučnoj obradi.

Početkom
90-tih oba su spomenika u Jadovnom srušena, put do logora sasvim
zapušten, na Pagu je razbijena spomen ploča i uklonjeni svi ostatci
logora (ostatci baraka, bodljikava žica). Jadovno, gotovo dvije
decenije, dijeli sudbinu mnogih drugih antifašističkih spomenika i
antifašizma samog. Antifašizam ne dobiva primjereno mjesto u školskim
udžbenicima, mnogi mediji  i javne ličnosti neskriveno idealiziraju NDH,
u društvu se često zaboravljaju, minoriziraju i opravdavaju zla
ustaškog režima. Uprkos zvaničnom stavu države da Hrvatska počiva na
antifašizmu, hrvatska stvarnost često daje suprotan dojam, ‘kultura
zaborava’ i resentiman prema NDH postaju izuzetno prisutni.

Na inicijativu predstavnika naroda žrtava i potomaka na
Jadovnom se ponovo počinje komemorirati 2009. kada o razmjerima njegove
tragedije, o pravom značenju i zločinima NDH okupljenima govori
predsjednik Republike Stjepan Mesić
. Od tada Srpsko narodno
vijeće, Koordinacija židovskih općina, Udruženje potomaka i poštovalaca
„Jadovno 1941.“ i Savez antifašističkih boraca i antifašista vode trajnu
inicijativu za obnovom i institucionalizacijom spomen-područja Jadovno.
Uz podršku Vlade RH 2011. se obnavlja spomenik Ratka Petrića na
Šaranovoj jami. Ponovo se postavljaju i dvije spomen ploče – ploča
pobijenim grubišnopoljcima i ploča u uvali Slano (2010.). Spomen-ploča
u uvali Slana je već iste večeri uništena. Do danas počinitelj ili
počinitelji uništavanja spomen-ploče nisu pronađeni
.

Mjesta
stradanja čovjeka isključivo zato što svojim rođenjem i/ili svojim
uvjerenjem pripada određenoj grupi moraju postati mjesta pohođenja i
savjesti. Žrtava se ne smiju sjećati samo njihovi potomci. Sjećanje je
obaveza svih nas.

Srpsko narodno vijeće
Koordinacija židovskih općina u Republici Hrvatskoj
Udruženje „Jadovno 1941.“, Banja Luka
Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske