IX Međunarodni forum za tranzicijsku pravdu, Sarajevo / Izvještaj
U Bosni i Hercegovini, na Jahorini je 17. i 18. svibnja 2013. godine održan IX Međunarodni forum za tranzicijsku pravdu pod nazivom “Pomirenje u postjugoslavenskim zemljama”.
Forum, u organizaciji Koalicije za REKOM, okupio je 220 predstavnika
organizacija civilnog društva, žrtava, umjetnika, predstavnika vjerskih
zajednica i znanstvene zajednice, kako bi iz različitih perspektiva
razgovarali o napretku u ostvarivanju posljeratnog pomirenja.
Forum je otvorio član Predsjedništva BiH Željko Komšić,
koji se založio za pomirenje u regiji i rekao da je to jedan od
preduvjeta za normalan život građana. “Ljudi žele običan, normalan
život, posao od koga se može živjeti i nadu za budućnost za svoju djecu.
Bez pomirenja, jednakosti, ekonomskog razvoja, bit će teško održati tu
nadu”, rekao je Komšić na otvaranju Foruma. On je ocijenio da su narodi
na prostoru bivše Jugoslavije bili toliko povezani da je rat pokidao ne
samo veze nego je «slomio i srca» ljudima regije. »Nakon 18 godina
godina od rata ova tema još je aktualna, te se postavlja pitanje zašto
nam treba toliko vremena za pomirenje i da li je to kratak period ili
predug za proces pomirenja. Vjerujem da će se u nastavku Foruma doći do
odgovora na ova pitanja«, rekao je Komšić.
Nataša Kandić,
Fond za humanitarno Beograd, naglasila je da je »imenovanje žrtava
okvir za njihovo javno priznanje«. »To treba da bude praćeno javnim
svjedočenjem o njihovom stradanju, mora da se čuje albanski glas u
Beogradu i glas Srba u Prištini. Inicijativa za REKOM utječe na
smanjenje tenzija u regiji i ima potencijal u ljudima koje okuplja.«
Kazališni redatelj Dino Mustafić
ocjenio je da vladajuće politike u regiji još uvek manipuliraju
činjenicama i veličaju ratne zločince, umjesto da se posvete traženju
pravde za žrtve. »Svi neuspjesi sadašnjosti se pokušavaju opravdati
problemima iz prošlosti«, upozorio je Mustafić i dodao da u BiH svi koji
upozoravaju na tu činjenicu, odmah postanu »mete vulgarnog nacionalizma
i fašizma«.
Profesor Žarko Puhovski se kritički
osvrnuo na činjenicu da se historija nedavnih ratova ne piše na osnovu
činjenica, jer se one prepravljaju zbog »pisanja patriotske povijesti«
zbog čega će nam se, ukoliko se to ne promjeni, »ratovi ponavljati«.
Zato zadatak intelektualaca nije progon izvršitelja nego »to, da ih
osramotimo«, naglasio je Puhovski.
Eric Gordy, Univerzitet College London, Velika Britanija,
je upozorio da se kultura često koristi za ponavljanje narativa koji su
u interesu određenih politika i da zato političari pomažu određene
kulturne radnike i projekte. Ukazao je i na neke od zabrinjavajućih
činjenica u procesima tranzicijske pravde, prije svega na odluku
Žalbenog veća MKSJ-a koje je u nekim procesima (Gotovina, Haradinaj,
Perišić) donijelo presude koje će vjerovatno samo produbiti postojeću
kontroverzu (koja prati rad Tribunala), s obzirom da su zasnovane na
argumentaciji koja pretpostavljena prava država stavlja ispred interesa
žrtava.
Profesor Zoran Pajić, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Sarajevo, BiH, je
upozorio da se u regiji počelo prvo govoriti o pomirenju, a tek posle
toga o mehanizmima tranzicijske pravde, dakle da se o pomirenju
»govorilo još prije nego su bili pripremljeni uslovi za pomirenje«. U
tom kontekstu je Pajić govorio i o izvinjenjima lidera u regiji, za koja
misli da su došla »suviše brzo«. Podsjetio je da je u trenutku, kada je
kancelar Njemačke Willy Brandt kleknuo i poklonio se pred spomenikom u
Auschwitzu, u Njemačkoj već bila obavljena denacifikacija, da su bar
neke odštete bile isplaćene i da je, što je najvažnije – do svega toga
došlo prije izricanja izvinjenja žrtvama. A »danas imamo narcisoidne,
arogantne vođe, zato su opravdanja ostala da vise u zraku; žrtve misle
da izvinjenja nisu iskrena ako ih političari, kada dođu kući,
interpretiraju drugačije…« Rezerviran je i u pogledu podizanja spomenika
žrtvama, jer su svi spomenici u BiH, koje je imao prilike vidjeti, osim
jednog u Sarajevu, »jednonacionalni, sa strašnim porukama mržnje prema
drugim narodima«. Profesor Pajić se na kraju svog izlaganja zauzeo za
izradu mehanizma kompenzacija za žrtve i upozorio na nedavno
istraživanje, prema kojem 80 posto stanovnika BiH još uvijek živi u
prošlosti. Uprkos tome ohrabruje podatak da je 50 posto ispitanih
spremno na razgovore između različitih etničkih grupa.
I Denisa Kostovicova, Londonska škola za ekonomiju i političke znanosti, Velika Britanija,
se složila sa ocjenom da su izvinjenja došla »prerano«, zbog čega mogu
dovesti do toga da budu odbačena. Primjetila je i da se u svim
državama-nasljednicama Jugoslavije »smanjilo odbacivanje zločina, ali
uprkos tome države još uvijek ne žele da se bave prošlošću ni
zločinima«.
Predstavnici vjerskih zajednica u BiH su na ovom Forumu ukazali na značaj pomirenja i iz ugla religijskih zajednica.
Dr. fra Ivan Šarčević,
Franjevačka teologija, Sarajevo, BiH, je istaknuo da religijske
zajednice i vjernici prije svega imaju odgovornost iz samog podatka
vjere – ne samo iz političke ili moralne odgovornosti nego i iz
metafizičke odgovornosti – da rade na pomirenju.
Muftija sarajevski Husein ef. Smajić
rekao je da pomirenje u BiH teče uzlaznom linijom, navodeći da obični
ljudi, vjernici, imaju puno razumijevanja kada je u pitanju pomirenje:
“U Islamskoj zajednici shvaćamo da bez pomirenja, a prethodno bez
dijaloga sa svima onima koji priznaju BiH kao svoju domovinu, nema
budućnosti. Zato ćemo biti ustrajni u svemu onome što u budućnosti bude
prepreka za dijalog i pomirenje.”
Vanja Jovanović,
paroh Sarajevski, naglasio je da suštinski nijedna religija ne zagovara
netoleranciju i neprihvaćanje drugoga. Uprkos tome smatra da će
pomirenje biti proces koji će trajati, jer čovjek »nije mašina, ni
projekat, kojemu bi neko mogao da naredi da se pomiri«.
Predsjednik židovske zajednice u BiH Jakob Finci
je izrazio uverenje da bi »prvo trebali govoriti o povjerenju, a tek
onda o pomirenju«. Ispričao je anegdotu o dvojici Židova, koji su
poslije dugih godina svađa odlučili da se pomire. A onda je prvi rekao
drugome: »Ja tebi želim sve ono, što ti želiš meni.« Drugi mu je odmah
uzvratio: »Što, da li opet počinješ sa svađom?« Finci je dodao da bi
opisana neiskrenost mogla postati »i naša situacija«, i pozvao na
toleranciju prema drugim kulturama i prihvaćanje istine.
Profesor Zdravko Grebo
je ocjenio da je došlo vrijeme da političari preuzmu odgovornost za
proces pomirenja. “Dostigli smo svoj vrhunac. Civilno društvo više nema
kud odavde. Preostalo nam je samo da lobiramo kod šefova naših država da
prihvate ovu Inicijativu. Ako je prihvate, postoji nada za našu djecu
da ćemo se složiti oko najosnovnijih činjenica o ratu, što će im
olakšati zajednički život”, izjavio je Grebo, javni zagovarač REKOM-a iz
BiH.
Publicistkinja Spomenka Hribar,
Ljubljana, Slovenija, je podsjetila da su i u prošlosti i danas neke
žrtve bile glorificirane dok su druge bile prešućivane. “Dok ne pokopamo
i jedne i druge žrtve, odnosno dok ne prestanemo sa diskriminacijom
žrtava, neće biti mira… Da bi došli do takvog odnosa prema drugome,
neophodno je u nama izazvati su-osjećanje. Ne samilost, već
su-osjećanje, empatiju. Jer i drugi čovjek je samo čovjek, biće koje
griješi. Ako ta grešnost preraste u nasilje prema drugome, onda se
naravno mora sankcionirati, jer su-osjećanje je ‘investicija’ – ako
smijem da upotrijebim tu profanu riječ – za dalje… Suosjećanje naime
povlači graničnu liniju između vremena rata i vremena mira. Žaljenje je
distanca prema prošlosti, kritika i investicija za budući suživot”,
kazala je Spomenka Hribar.
Osobni izaslanik predsjednika Hrvatske, veleposlanik Tonči Stančić
rekao je da je suočavanje s prošlošću i osvjetljavanje uloge svih na
ovim prostorima preduvjet za suradnju i za regionalnu stabilnost. “S
bremenom prošlosti je teško ići naprijed, makar je teško brzo ići
naprijed”, kazao je Stančić. Prema njegovim riječima, suđenja za ratne
zločine ne mogu biti jedini instrument pomirenja i stabilizacije, niti
su dovoljna da bi se čuo glas žrtava i zadovoljila pravda za njih.
“Žrtve ne smiju ostati samo brojevi, one moraju dobiti ime i prezime,
mora se utvrditi njihov identitet”, rekao je Stančić i dodao da se u
Hrvatskoj još traga za 1.705 nestalih osoba.
Bojan Glavašević,
pomoćnik ministra branitelja, koji je pozdravio sudionike u ime Vlade
Republike Hrvatske, naveo je da kada je prije godinu i po dana došao u
Ministarstvo branitelja, to ministarstvo je tragalo za 1.756 osoba, a da
»sa današnjim danom, Republika Hrvatska traga za 1.703 svoja građanina i
građanke«. Posebno je naglasio i da je »interesantna odnosno veoma
važna stvar koju je ova vlada napravila na ovome području da nema
diskriminacije po pitanju nacionalne ili bilo koje druge osnove«, jer su
se »svojevremeno ti građani dijelili na one koje tražimo iz perioda od
1991. do 1994. godine recimo, i na one koje tražimo u ovom kasnijem
periodu«, a da je danas »ta razlika potpuno nebitna, važno je da tražimo
hrvatske državljane«. Bojan Glavašević je naveo i da će Hrvatska
najvjerovatnije u prvom kvartalu 2014. godine donijeti i zakon o žrtvama
seksualnog nasilja u Domovinskom ratu i u korist žrtava izmjeniti Zakon
o civilnim žrtvama rata.
Osobni izaslanik predsjednice Kosova, Selim Selimi
ocjenio je da regija zahtjeva zajednički rad na miru i na potrazi za
pravdom. “Potreba za pravdom je čak i važnija od potreba suda. Moramo
uraditi sve što je moguće da saznamo za sudbine nestalih”, zatražio je
Selimi.
Adriatic Kelmendi, urednik nacionalne
televizije Kosova Koha Vision, dodao je tokom debate o tranzicijskoj
pravdi da su nas iskustva država bivše Jugoslavije naučila da je za
postizanje pomirenja među narodima nužan politički gest među državama –
preuzimanje odgovornosti i međusobno priznavanje stradanja.
»Istovremeno, države proizašle iz ratova a koje su priznale jedna drugu,
potvrđuju da je samo političko uspostavljanje državnih odnosa
nedovoljno bez konsenzusa oko istine o žrtvama rata. Stoga se put ka
pomirenju može postići samo ako se ide na obje noge – jer hramanje na
jednu nogu nije hod kakav bismo željeli za svoju budućnost«, zaključio
je Kelmendi.
Eugen Jakovčić iz Documente pozdravio je sudionike/ce Foruma u ime Draga Pilsela,
kršćanskog teologa i novinara iz Hrvatske, koji se osobno odmakao od
ustaških stavova u vlastitoj obitelji i okruženju u kojem je odrastao u
Argentini. U pismu sudionicima Foruma, koje je Jakovčić pročitao, Pilsel
je podsetio na apel koji su hrvatski biskupi uputili 1995. godine
povodom 50-godišnjice završetka Drugog svetskog rata, 1. maja 1995.
godine. U spomenutom biskupskom priopćenju za javnost (koje je potpisao
kardinal Franjo Kuharić) piše, između ostalog, da „nije glavna težina
pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati
krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni i
muslimani, i drugi, pred težim su moralnim pitanjima. Naime, kako žaliti
žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici, i
zatim kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje božije i ljudsko,
mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima i kako započeti novo
doba osnovano na pravednosti i istini?“
Sudionicima Foruma obratili su se i članovi više udruga i udruženja žrtava.
Kada Hotić,
iz udruge Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe, rekla je: »Na temu
umjetnosti i kulture neću pričati, ali ću možda na temu nekulture.«
Naglasila je da su joj »ubijeni sin, muž, dva brata, mnogobrojna
rodbina«, ali da »u ovom ratu nije bilo pobjednika« i da je »pored
silnih ubijenih, ova zemlja što se zove srpska – krvlju natopljena«. »I
kad ja i mnoge kao ja kažemo da je stvorena na krvi naše djece i na
genocidu, kažu da je to nekulturno, da je to jako loše, da to ide u
nedogled, mržnja i širenje zla. Međutim, ja se i dan-danas, i nikad neću
složiti da mi kažu da sam rođena u Republici Srpskoj – ja sam rođena u
Zvorniku u Bosni i Hercegovini«, dodala je Kada Hotić.
Sudbin Musić je
sudionike podsjetio »šta je REKOM, u stvari«: »To je koalicija velikog
broja pojedinačnih organizacija i pojedinaca, i ta sila koju REKOM ima
je iz tog velikog broja članova, i naravno iz tog konzultacijskog
procesa, koji se vodi dugo vremena sa mnogim različitim grupama.« Kao
posebno važno vidi to što »ima redovnih kontakata između javnih
zagovarača i članova iz određenih zemalja, u kojima rade javni
zagovarači«.
Potresna je bila i ispovijest Mirka Kovačića
iz Vukovara, logoraša iz Stajićeva u Srbiji. Ispričao je kako je on,
koji je imao tada 61 godinu, bio u logoru zatvoren zajedno sa svojim
sinom i kako su se brinuli o jednom zatvoreniku, koji je umirao od
šećerne bolesti. Pored lijekova trebao je i masažu i o tome su se sa
znanjem zapovjednika logora Miroslava Živanovića brinuli Mirko Kovačić i
njegov sin. Kada su u logor počeli da upadaju pripadnici paravojnih
jedinica, Živanović je spomenutog bolesnika i još pet drugih bolesnika
premjestio na sigurno, u jednu drugu sobu »u drugom dijelu logora, tako
da je spasio te zatočenike«, naveo je Kovačić i naglasio da je pukovnik
Miroslav Živanović na listu za puštanje na slobodu zbog brige za
bolesnike osobno dopisao i ime njegovog sina Darka. O tome da je
Živanović bio »korektan, istinski, pravi vojnik, a nikako mučitelj«, već
tri puta je svjedočio i na Županijskom sudu u Osijeku.
Dragan Pjevač,
kojem su pripadnici Hrvatske vojska ubila majku 1993. godine, upozorio
je da su nasljeđe Haškog tribunala i sva dokumentacija jako važni i
dragocjeni, ali i na činjenicu da za strašne zločine nad Srbima u
Hrvatskoj još niko nije pravomoćno osuđen. »Prvostupanjska haška presuda
generalima je bila na 1.300 stranica, tri sudca su bili jednoglasni, a
preko 200.000 protjeranih, preko 1.800 ubijenih, od toga 1.212 civila,
po našoj evidenciji. Za taj dio apsolutno do sada niko pravomoćno, ama
baš niko nije odgovarao. A taj Haški tribunal je bio Srbima iz Hrvatske
zadnja nada za pravdu, istinu, povjerenje i tako dalje. Šta sada i kako
dalje i kako se suočiti s istinom na ovim našim prostorima, nakon svega
toga?«, upitao je Dragan Pjevač i dodao da »upravo zbog toga snažno,
snažno podržava osnivanje REKOM-a« i da mu je drago da »su ovako
ozbiljne diskusije i da se ovako ozbiljno prilazi ovoj temi«.
Sudionici
Foruma su na kraju ocijenili da sudjelovanje velikog broja profesora i
istraživača s europskih sveučilišta ohrabruje, i može poslužiti kao
podsticaj domaćim akademskim zajednicama da se uključe u debatu o
tranzicijskoj pravdi i pomirenju, kako bi doprinjeli izgradnji modela
koji najbolje odgovara potrebama društava s teritorije nekadašnje
Jugoslavije.
Predstavnici državnih institucija su ocijenili da
su suđenja za ratne zločine pred domaćim sudovima najvažniji instrument
za postizanje pravde i da su države uglavnom uspjele da ispune svoje
obaveze u procesuiranju ratnih zločina. Utisak je da pitanje sudbine
nestalih postaje prioritet u odnosima Srbije i Hrvatske, a da se očekuje
da to pitanje dobije isti značaj i u odnosima Srbije i Kosova.
Uprkos
navedenim pozitivnim pomacima u svim diskusijama, bili su prisutni i
kritički tonovi sudionika u raspravi. U vezi s državama u regiji
prevladavale su kritike zbog njihovog sporog suočavanja s prošlošću, a u
vezi sa mehanizmima tranzicijske pravde ukazano je na sve uočljivija
ograničenja pravosuđa u pogledu postizanja pravde za žrtve, naročito
poslije više nedavnih oslobađajućih presuda u okviru MKSJ-a.
Na
osnovi tih kritika sudinici u diskusiji ukazivali su i na sve
očigledniju potrebu za regionalnim pristupom, kako bi se utvrdile
nepobitne činjenice o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava
i kako bi se nadišla ograničenja svih dosadašnjih mehanizama
tranzicijske pravde.
Izvještaj pripremila Koalicija za REKOM
