Započelo ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću
Pred Mehanizmom za krivične sudove, sukcesorom Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, započeo je ponovljeni postupak protiv Jovice Stanišića, bivšeg načelnika Službe državne bezbednosti Srbije i Franka Simatovića, bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije Službe državne bezbednosti i to nakon što je Žalbeno vijeće MKSJ-a, u prosincu 2015., poništilo oslobađajuću prvostupanjsku presudu i naložilo novo suđenje po svim točkama optužnice.
Po odluci Žalbenog vijeća, prvostupanjski sud propustio je prije donošenja odluke o namjeri optuženih da doprinesu udruženom zločinačkom podhvatu, utvrditi “postojanje i opseg” zločinačkog plana. Drugim riječima, dok se ne utvrdi da li je plan da se počine zločini postojao, ne može se govoriti da su ga optuženici dijelili, odnosno imali namjeru za počinjenje zločina.
Nadalje, žalbeno vijeće očitovalo se i o jednom od najkontroverznijih pitanja od osnivanja Haškog tribunala. Riječ je o standardu “konkretne usmjerenosti” ustanovljenom u više presuda Tribunala, primjerice u predmetima Kupreškić i dr., Vasiljević, Blaškić, Perišić, a ukratko glasi: da je za utvrđivanje odgovornosti za pomaganje i podržavanje zločina neophodno procjeniti da li su djela i radnje optuženih bila “konkretno usmjerena” na činjenje zločina. Raspravno vijeće je zaključilo da su jedinice pod kontrolom Stanišića i Simatovića počinile zločine u Šamcu, Doboju i SAO Krajini, ali da djela optuženih, iako su te jedinice osnovali, podržavali i njima rukovodili, nisu bila konkretno usmjerena na počinjenje kaznenih djela već, moguće, na uspostavljanje i održavanje srpske kontrole nad pomenutim teritorijima.
U međuvremenu pravni standard “konkretne usmjerenosti” odbačen je u dvije haške presude – Šainoviću i drugima, optuženim za kosovske zločine, potom i Popoviću i drugima, kojima se sudilo za srebrenički genocid. Zbog toga ga, smatralo je žalbeno vijeće, nije trebalo primijeniti ni na dokaze u predmetu Stanišića i Simatovića.
Podsjećamo, optužnica Stanišića i Simatovića tereti, temeljem udruženog zločinačkog pothvata, te svih drugih oblika individualne kaznene odgovornosti, za zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske (Baćin, Cerovljani, Dubica, Saborsko, Poljanik, Lipovača, Škabrnja, Bruška, Dalj, Erdut, Dalj Planina, Erdut Planina, Klisa, Bijelo Brdo, Ćelije, ….) i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine.
Prema navodima optužnice, Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Milan Martić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Željko Ražnjatović Arkan, Vojislav Šešelj, … identificirani su uz optuženike kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata s ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja nesrba s teritorija Hrvatske i BiH.
Do sada nitko od pripadnika državnog vrha Srbije, uz izuzetak nižih zapovjednika JNA (Miodrag Jokić i Pavle Strugar / “Dubrovnik”, Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin / “Vukovarska bolnica”), nije osuđen sa zločine počinjene na teritoriju RH-a. Još uvijek se očekuje odluka žalbenog vijeća u predmetu Vojislava Šešelja za zločin počinjen na Ovčari.
Za zločine iz optužnice, koji se stavljaju na teret Stanišiću i Simatoviću, a počinjeni su na terirtoriju Republike Hrvatske, hrvatsko pravosuđe je pokrenulo kaznene postupke koji su u nekoliko predmeta rezultirali osuđujućim presudama u odsutnosti optuženika (zločini u Baćinu, Saborskom, Škabrnji, Dalju, Erdutu).
Nažalost i kod tih predmeta svjedocima smo tek deklarativnog utvrđenja kaznene odgovornosti koja u konačnici neće rezultirati materijalnim obeštećenjem žrtava i njihovih srodnika.
