U rijeci otvorene izložbe “Tkanine otpora: glasovi žena” i “Posljednji svjedoci” / Izvještaj
RIJEKA, 14. rujna 2019. – U riječkoj Galeriji Principij otvorene su izložbe „Tkanine otpora: glasovi žena” i “Posljednji svjedoci” uz uvodne riječi ravnatelja galerije Borislava Božića, pročelnika Gradske uprave za kulturu Ivana Šarara, voditeljice DocumenteVesne Teršelič, kustosica Saše Petejan i Roberte Bacic te svjedoka vremena Hermana Janeža i Ivana Zbašnika.
Borislav Božić zahvalio se organizatorima i kustosicama i istakao kako Galerija Principij već desetak godina promovira fotografiju i zaključio da ove dvije izložbe opominju da neke ideje, ideologije i mišljenja treba pospremiti za sva vremena.
Ivan Šarar naglasio je da nemamo odgovor na „sve što se događa ne ovih dana, nego sve što smo u Hrvatskoj generirali zadnjih godina. U tom kontekstu mi nemamo političkog, diplomatskog, baštinskog znanja da znamo što da radimo sad kad su Talijani bili tako strašno grubi na stogodišnjicu, da nam treba uvozna izložba o temama koje smo gurnuli u sedamdeseti tepih, u sedamdesetosmom podrumu. I onda se moramo baviti talijanskim pričama iz Slovenije, moramo gledati što se zbivalo u Južnoj Americi.“
Vesna Teršelič pozdravila ja sve prisutne i posebno se zahvalila Hermanu Janežu koji je u fašističkom logoru u Kamporu zatočen kao dječak, izgubivši majku i oca, te Ivanu Zbašniku rođenom u Kamporu što skupa s svim okupljenim nastoje naći neki odgovor na zlo rekavši:
„To nije lako, za svaki korak u suočavanju s prošlošću treba puno više vremena nego što smo na početku planirali i očekivali. 1919. D’Annunzziovim dolaskom i proglašenjem priključenja Rijeke Italije počelo se oblikovati radikalno nasilje i zlo koje se kasnije nazvalo fašizam. Fašizam se javio se u svojevrsnom kontinuitetu rasizma, isključivosti, kolonijalizma i imperijalizma. Zato mi je posebno drago da tematiziramo naše lokalne traume, posebice povezane s fašističkim logorima, ali i muku iz Čilea i Argentine jer je to zajedničko traženje odgovora. Talijanski se fašizam izgradio u isključivosti prema različitim grupama i usmjerio je oštricu prema Slavenima, Slovencima, Hrvatima, Crnogorcima a i prema Židovima. Kao društva još uvijek živio u nedoumici i procijepu poput onih koji su pri ulasku protofašista u Rijeku slavili D’Annunzia. To su muke s kojima se još uvijek nosimo. Drago mi je što je Pomorski i povijesni muzej hrvatskog Primorjapostavio izložbu pa možemo skupa reflektirati na temelju vjerodostojnih povijesnih izvora. Što se događalo te 1919.? Što se dogodilo dečkima koji su prije dva dana potegli iz Italije u Rijeku da bi stavili zastavu Kraljevine Italije? Što se danas događa s nama i koji su naši odgovori na fašizam, bez obzira je li riječ o slavljenju D’Annunzzia kao spisatelja u Trstu ili slavljenju potpisnika rasnih zakona Mile Budaka, kao pisca. Sustiže nas trauma i nasljeđe nasilja i moramo se njima baviti. Imamo obavezu imenovanja i pamćenja zla i otpora zlu.“
Saša Petejan kao suautorica izložbe „Posljednji svjedoci“ kao izložbe o kršenju ljudskih prava i državnom kriminalu koji se dogodio prije skoro osamdeset godina, koji smo zaboravili rekla je da je: „s područja Slovenije koje je okupirala Italija bilo internirano oko 50.000 ljudi. 2013. godine smo skupa s Znanstveno raziskovalnim središčem Slovenske akademije znanosti in umetnosti uspjeli identificirati pedesetak živih svjedoka. Bili su internirani kao maloljetnici. To znači da smo skupili intimna svjedočanstva odraslih koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata bili djeca. Mnogi među njima kraj rata dočekali su kao siročad. Izložba je nastala zato jer te godine Encyclopaedia Britannicanije uključivala pojma talijanski fašistički logori za civile. Ne možemo zaboraviti. U jednom od dokumenata pohranjenom u arhivima u Rimu stoji da će vrijeme pokazati kako razumijemo fašizam. Tek smo ove godine toliko sazrjeli da ćemo možda dobiti prvi međunarodni dokument koji će bar reći da je fašizam bio zlo. Povjesničari nam kažu da trebamo od pedeset do sedamdeset godina da pogledamo zlo koje se dogodilo u prošlosti.“
Herman Janež prisjetio se svojih dana u logoru: „U svakom ratu dijete je najveća žrtva zato jer ne zna zašto je rat, ništa nije doprinijelo ratu, a pati jednako kao odrasli. Tipični primjer takve patnje je fašistički koncentracijski logor Kampor. Znate što za dijete znači vrućina. Rab je otok koji ima najviše sunčanih dana. Kad su se Talijani odlučili početkom lipnja 1942. da će u Kamporu postaviti logor za 16.000 ljudi, sve su popunili do kolovoza. Nakon toga su počeli uništavati bilje na polju uz žicu. Kad su Talijani počeli uništavati polje ljudi su izgubili svaku nadu da će se ikada s otoka vratiti kući. U to su vrijeme još uvijek bile visoke temperature. Otok je imao 376 izvora a majke i djeca nisu mogle razumjeti da nigdje ne mogu dobiti ni kapi vodi, jer su uz nesnosnu glad trpjeli i žeđ.“
Ivan Zbašnik rođen je u logoru ali su ga upisali u Matičnu knjigu rođenih tek šezdesete, do tada nije službeno postojao. U srednju školu se upisao uz pomoć supatnica iz Prezida koje su svjedočile da je bio s njima u logoru. „Meni je mati pričala da su od gladi skupljali po sebi uši, koje su bježale sa mrtvih i jeli ih.“ „Teško mi je kad slušam neke stvari, kad svojim unucima pričam kako nakon rata nije bilo hrane, kako su puno sela spalili. Oni su u taj kraj oko Čabra iz kog je bilo najviše interniraca mislili naseliti Talijane.“
Kustosica Roberta Bacicpodijelila je s prisutnima kako je za nju potresno biti u Rijeci jer je njen tata bio iz Kastava. „Moj otac nije bio dio toga rata ali ga je itekako osjetio“, našavši se u logoru u Kamporu.
Nakon toga uslijedio je obilazak izložbe, gdje je kustosica Bacic predstavila dio zbirke, krenuvši od djela pod nazivom Puntadas de Vidaargentinske umjetnice Ane Zlatkes koje se oslanja na fotografiju uništenih ulica Beča i naučila je tehniku od čileanki, željevši prikazati ljude koji i u vrlo teških okolnostima pronalaze načine spašavanja drugih i djecu koja se plaše. Kustosica Bacic je upozorila: „tkanine na ovoj izložbi imaju dugu priču nastajanja koju zovem „Banka vremena“ jer sadrže vrijeme iskustva, to jest samog doživljaja, onda vrijeme u kojem se iskustvo transformira i napokon vrijeme u kojem počinje izrada tekstila. Ova je priča vrlo povezana s stradanjem od fašizma i nacizma u Europi.“
U nastavku obilaska izdvojila je i rad iz Sjeverne Irske u kom je prvi put „vidjela kako autorica uspijeva uključiti sve stradale između 1969. – 1994. u Sjevernoj Irskoj mada je nasilje bilo povezano s dolaskom Britanaca, dakle seže 400 godina unatrag. Autorica djela Peace Quilt – Common Loss, Irene MacWilliam je socijalna radnica i izrađivala je tkanine radi svog zadovoljstva. Jednog je dana na radiju čula za još jednu bombu, nazvala je policiju i pitala ih koliko je ljudi poginulo do toga dana. Kad su joj odgovorili 3.169 osoba, u nekoliko je tjedana neprekidno kidala komadiće tkanine, po jedan za svaku od ubijenih osoba. Nije koristila škare, sve je komadiće trgala, kao što su iz svakidašnjice nasiljem istrgnuti ljudski životi. Kidala je komadiće i slagala ih u piramide. Tek kad je pripremila sve komadiće koji su simbolizirali izgubljene živote počela je stvarati djelo. Baš zbog ovog rada krenula sam u suradnju s Ulster Universitykako bi stvorila zbirku „Tkanine sukoba“. Tako je jezik tekstila postao legitiman oblik izražavanja koji je preuzeo i arhiv. Ovi glasovi žena povezuju istrgnute komadiće života. Autorice ovih djela govore o politici i sukobima koji utječu na njihov život.“
Na izložbi u Rijeci predstavljene su i neke uspomene Bačić-Herzfeld obitelji koja se srela logoru u Kamporu na Rabu.
Izložbe ostaju otvorene do 30.9.2019., od ponedjeljka do subote u terminima 10:00-13:00 te 17:00-20:00. Izložbe se realiziraju u sklopu programskog pravca „Doba moći“ EPK Rijeka 2020, uz podršku Stiftung EVZi International Holocaust Remembrance Alliance.
Documenta– Centar za suočavanje s prošlošću
