Srb, 26. srpnja 2015. / Zoran Pusić

Poštovane sudionice i sudionici ovog skupa kojim obilježavamo 27. srpanj, 74. godišnjicu antifašističkog ustanka u ovom kraju i, nekada, Dana ustanka u RH.

Danas se kao Dan antifašističke borbe obilježava 22. lipanj, dan kad je grupa članova komunističke partije iz Siska, potaknuta napadom nacističke Njemačke na SSSR, osnovala prvi sisački partizanski odred.

U Srbu se 27. srpnja 1941. dogodio masovni narodni ustanak koji nije bio potaknut prvenstveno ideološkim razlozima nego strašnim zločinima koje su ustaše Maxa Luburića počinili nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima; muškarci su se, poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume. 

Iako masovnost ustanka nije bila potaknuta ideološkim razlozima, organizatori ustanka su bili članovi komunističke partije Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić,.. i njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima, treba spomenuti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje.  

Sam Marko Orešković stradati će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka, po svemu sudeći od četnika; narod ovog kraja sačuvati će sjećanje na njega u pjesmi. Narodne pjesme su često patetične ali stihovi ove pjesme, na primjer:  „Drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda“, sročene u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja harali i Europom i ovim krajevima, svjedočanstvo su veličine NOBa i najčasnijeg razdoblja komunističke partije u njenoj povijesti.

Danas, 74 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar Europe. I to ne samo za vanjsku upotrebu ili kad su u posjetu Izraelu. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna; najvažnije je da je bila pravedna i u obrani ne samo golih života, kad se čovjeku čini da „nema većeg bogatstva i sreće nego što su klupa, stolica i stol“, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima bez kojih ljudsko društvo nema smisla. Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zločudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam.

Tako se osnivaju društva čiji je proklamirani cilj dokazati da u Jasenovcu praktički nitko nije stradao, a ako jeste onda zato jer je to zaslužio; agresivne grupe koji sebe nazivaju braniteljima, mašući hrvatskim zastavama i križevima i sramoteći ta oba simbola, pokušavaju spriječiti komemoracije u Jadovnom jer su tisuće žrtava koje su tamo ustaše pobile po njima nepostojeće, a neprikriveni ustašofili drekom, uvredama i prijetnjama pokušavaju „dokazati“ da se u Srbu dogodila četnička pobuna s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Sve to upozorava da ideje i praksa koje su u prvoj polovici 20. stoljeća nazvane skupnom imenicom fašizam nisu nešto s čim se raskrstilo prije 70 godina. Danas u Hrvatskoj vidimo pokušaje stvaranja stranačkih vojski čiji jedini cilj može biti nasilje nad političkim neistomišljenicima, zagovaranje etničkog čišćenja „hrvatskog dvorišta“ može se čuti od političarke koja predstavlja Hrvatsku u EU parlamentu, biskupi Katoličke crkve slave ratne zločince dok njeno službeno glasilo „Glas koncila“ niječe notorne ustaške zločine poput onih u Jasenovcu. A kad se desetljeća demoniziranja antifašizma i NOBa u povijesnim udžbenicima, medijima i govorima političara materjaliziraju u kukasti križ na Poljudu, veliki dio javnosti izražava licemjerno zgražanje.

Ideje koje su se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi, nisu samo relikti prošlosti nego suvremena i, trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava. Iz povijesti se zna da pokreti naslonjeni na te ideje prosperiraju na ekonomskim krizama, visokoj nezaposlenosti, besperspektivnosti i općim razočaranjem u neefikasnost demokracije, na militarizaciji društva, … U Hrvatskoj je, za sada, još na djelu klasični obrazac poticanja netrpeljivosti prema manjinama, ali u razvijenim demokratskim zemljama EU radikalno desne stranke jačaju na strahu od imigranata i ksenofobiji. Kao da i stare članice EU gube imunitet na tu opaku društvenu bolest, imunitet koji su imale u doba kad su pristupile izgradnji EU na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koje je antifašistička koalicija u Drugom svjetskom ratu, uz ogromne žrtve, jedva uspjela obraniti.

Zapravo, te vrijednosti nisu definitivno obranjene nikad. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva -takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 74 godine bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma. 

Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige RH, Srb, 26. srpnja 2015.