Skidanje dvopismenih ploča ugrožava ljudska prava i ugled RH-a / Izjava za javnost

Građanski odbor za ljudska prava i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
smatraju da skidanje ploča s latiničnim i ćirilićnim pismom u Vukovaru,
koje je već izazvalo slične akcije u drugim mjestima Hrvatske, ugrožava
ugled Republike Hrvatske prema van i temeljna ljudska prava u zemlji.

Nije
prvi put da svjedočimo kako ima ljudi koji će svijesno ugroziti
najvitalnije interese demokratskog društva, slobodu i sigurnost građana,
ako procijene da im to trenutačno koristi. Sjetimo se samo „Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata“ koji je također zazivao rušenje Vlade i nasilje, a imao je snažnu podršku od istih struktura koje i danas podržavaju „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“.

Tada
je „izdajničko“, „protuhrvatsko“ djelovanje Vlade bilo u tome da je,
nakon 10 godina, pokušala privesti na sud čovjeka koji je u Gospiću
izvodio prestravljene civile iz skloništa, naređivao njihovo ubijanje i
sam ih ubijao. Teško je zamisliti veću uvredu za Hrvatsku i normalne,
poštene ljude koji su je branili od agresije, od proglašavanja tih
zločina „dignitetom“ Domovinskog rata.

Kao što je teško
zamisliti veću štetu za Vukovar, čije bogatstvo multietničnosti je
uništio brutalni napad na taj grad, od nasilnog spriječavanja svakog
pokušaja da Vukovar prestane biti talac grupa i političara kojima je
mitologizacija prošlosti potrebna i korisna. Tko želi dobro
Vukovaru trebao bi se zalagati ne da on postane „mjesto od posebnog
pijeteta“, to je, na primjer, groblje, nego dinamičan grad koji koristi
komparativne prednosti svog položaja, ugodniji za život svih svojih
građana.

Pripadnici „Stožera“ bi se vjerojatno uvrijedili
da im se kaže da svojim djelovanjem cementiraju „dostignuća“ onih koji
su Vukovar i njegov tolerantni slobodarski duh razarali. Ali čine upravo
to. Neki možda jer to ne razumiju, a drugi jer ih nije briga.

Neki politički analitičari poput prof. Ivana Rimca
uspoređuju ovu situaciju s zadnjim danima Weimarske republike.
Ekonomska kriza, velika nezaposlenost, snažne veteranske udruge, neke od
njih radikalne, čiji predstavnici svako malo defiliraju u uniformama,
što je više nego jasna poruka kakvoj vrsti društva su skloni, postojanje
„dežurne“ manjine na koju se može nezadovoljstvo i strah od postojećih
problema uvijek preusmjeriti, političke stranke u opoziciji od kojih su
neke uistinu „opasnih namjera“, pravosuđe kojem nije dana šansa da se
oporavi od čistke po etničkoj i političkoj podobnosti … 

Kao
naš specifikum moglo bi se dodati već otvoreno neprijateljstvo Crkve
prema demokratski izabranoj Vladi i retorika nekih njenih čelnika koja
ima sve manje veze s temeljnim krščanskim načelima ali puno s radikalno
desnom politikom, najblaže rečeno. Srećom, okruženje je, barem za sada,
bitno drugačije nego što je bilo početkom 30tih u Europi.

Nacionalistička
atmosfera u pravilu znači poticanje netrpeljivosti prema nekoj manjini,
smanjenje slobode, prava i sigurnosti pripadnika te manjine ali, u
krajnjoj liniji, i pripadnika većinskog naroda. Oni se stalno uvjeravaju
da žive u opasnosti od „onih drugih“ i, ako ne dijele to mišljenje,
prozivaju se zbog manjka patriotizma. Tko ima oko toga dileme neka
razmisli da li je Hrvatu danas u Vukovaru lakše javno reči da je za
skidanje „dvopismenih“ ploča ili se usprotiviti njihovom skidanju !
Povijesna iskustva uče da su takve manipulacije krajnje opasne, a razvoj
događaja u sadašnjosti pokazuje da ni najdemokratskije države i društva
u Europi na njih nisu imune.

Vesna Teršelič, Documenta – Centra za suočavanje s prošlošću

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava