O čemu je sanjao Aco Todorović? / Vlasta Jalušič
Primo Levi je do kraja svog života, koji je okončao samoubojstvom, sanjao o svom iskustvu iz Auschwitza. U noćnoj mori o logoru, mjestu bez izlaza, koja se ponavljala iz noći u noć, njegov prethodni život, njegova obitelj, sve što je postojalo izvan bodljikavih žica, predstavljali su tek kratak predah, prevaru čula, samo san, iz kojeg se svakog puta ponovno budio sa naredbom „ustani“, u sveprisutnu i jedinu realnost konc-logora.
Uprkos toj strašnoj poziciji žrtve, koju su u nacističkom logoru eksterminacije potpuno dehumanizirali, Primo Levi se suprotstavljao samoubojstvu, koje, recimo, Jean Améry vidi kao jedini pristojan spas iz takve situacije. Iz ništavila, Primo Levi se dokopao egzistencije i dostojanstva uz pomoć dugogodišnjeg svjedočenja o instituciji logora uništenja; pokušavajući ga shvatiti, i da nama koji na svu sreću to nismo doživjeli, ukaže na kao oštricu noža tanak prostor u kojem pojedinac može sačuvati dostojanstvo u takvim okolnostima. Ipak, u knjizi „Potonuli i spašeni“, napisao je da su upravo oni najbolji potonuli u logoru i da, dakle, nisu ostali živi.
Poslije skoro mjesec dana, slovenska javnost je saznala da je nestao Aleksandar Aco Todorović, a odmah zatim da je, očigledno, umro svojom odlukom, ili kako se to na njemačkom kaže, da je izabrao „Freitod“ (slobodnu smrt). Mi koji smo ga poznavali, nadali smo se da će biti pronađen živ, a istovremeno smo strahovali da je donio svoju posljednju odluku.
Aco je bio jedan od 25.671 izbrisanih građana/ki Republike Slovenije, ljudi koji su arbitrarno izbrisani iz registra stanovnika sa stalnim boravištem 1992. godine. Kazati da je bio „jedan od“ je više nego premalo, iako je to postala njegova glavna odrednica posljednjih dvadeset i dvije godine. Najprije je zaista bio „samo“ jedan od izbrisanih ljudi, kojima je grupa poznatih počinitelja-vlastodržaca nekažnjeno oduzela ono osnovno što je neophodno ljudskim bićima da bi mogla živjeti: status osobe, pojedinca koji posjeduje pravo da uopće ima prava.
Izbrisani su izgubili osnove svoje egzistencije, vlasništvo, posao i primanja, stanove, zdravstveno i socijalno osiguranje, mogućnost školovanja, istovremeno gubeći i obitelji, prijatelje, fizičko i mentalno zdravlje, i ono što je najgore, ujedno su im oduzimali dostojanstvo.
Oni koji su najzaslužniji za brisanje uporno su odbijali vlastitu odgovornost: za sve što se dogodilo krivili su same izbrisane, predstavljajući ih kao zločince, otpadnike, lijenčine, lažljivce, prevarante… Uprkos mjerama obeštećenja i posrednom priznavanju brisanja, nisu pomogle presude ni ustavnog ni europskog suda za ljudska prava, kao ni surove činjenice o zločinu brisanja koje smo mi, istraživači i aktivisti, iskopali ispod naslaga sistematskih laži širenih od strane odgovornih. Izbrisanima se odgovorni nisu ispričali, niko nije priznao zločin, a svekoliko poricanje događaja i prenošenje odgovornosti samo su se nastavili.
Aco je bio jedan od hrabrih, a ujedno jedan od najboljih. S tim ne mislim samo na hrabre među izbrisanima, nego u Sloveniji uopće. Izašao je iz anonimnosti i, uprkos činjenici da je bio bez dokumenata, istakao se u javnosti, počeo je govoriti o brisanju, organizirati druge izbrisane, jednom riječju boriti se. Prvi put sam s njim razgovarala telefonom povodom osnivanja Udruge izbrisanih, u vrijeme kada većina nije željela ni da vjeruje ni da čuje o tome da se brisanje dogodilo. Na početku je bio nesiguran, ali tvrdoglav, odlučan i nepopustljiv. Oko sebe je okupio šačicu ljudi koji su bili spremni da javno istupe i tako je prividno nepostojeće uveo direktno u stvarnost. Čovjek, koji se vlastitim snagama iskopao iz ponora nepostojanja, vratio je dostojanstvo sebi i drugima, postao osoba i odgovorno političko biće.
U posljednja dva mjeseca vidjeli smo se dva puta. Sreli smo se na predstavi o izbrisanima u Kranju (predstava pod nazivom „25.671“, u režiji Olivera Frljića, Prešernovo Gledališče Kranj), gdje sam došla s prijateljicom, koja je i sama bila izbrisana. Činio mi se stabilan i nekako zadovoljan: dio ljudi je shvatio što se zapravo dogodilo, rasprava o obeštećenjima se nastavlja, dogodile su se stvari koje ne bismo ranije mogli ni da zamislimo, da nije bilo njegovog aktivizma.
Zadnji put sam ga vidjela kada je sa Mirjanom Učakar, istaknutom aktivisticom među izbrisanima, došao na film i diskusiju o Hannah Arendt u Ptuju. Tada smo razgovarali o „ajhmanovskom“ mentalitetu i slovenskim birokratima koji su proveli brisanje. Aco je bio humanistički obrazovan. Dobro je shvatio širu povezanost brisanja i zločina protiv čovječnosti. Bio je svjestan značaja svjedočenja o brisanju, važnosti da se učinjeno prepozna kao zločin, kao i činjenice da su poricanja brisanja i nekažnjavanje počinitelja otvorila vrata i nekažnjavanju drugih tranzicijskih kaznenih djela i zločina.
Neću ulaziti ni u kakve spekulacije o neposrednim razlozima za njegovu smrt jer je nemoguće proniknuti u ljudsku dušu. Međutim, ne mogu zanemariti činjenicu da je zbog brisanja, zbog svjedočenja o toj nepravdi, zbog bitke da se brisanje prizna i žrtve obeštete, on osobno platio visoku cijenu.
Nikada nećemo saznati što je sanjao Aco Todorović, kakve snove o ispravljanju nepravdi, kakve noćne more o brisanju. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je u pitanju još jedna smrtna žrtva brisanja. Ipak to nije anonimna smrt. To je krik i vapaj, izjava za javnost koja Sloveniji poručuje da guranje glave u pijesak pred zločinima i kršenjima prava manjine (ili čak podrška tome) samo otvara vrata patnji, ne samo te manjine već i kršenju prava većine. Nažalost, to nije predmet opće društvene spoznaje.
Povodom informacije o Todorovićevom nestanku, neki anonimni čitatelji nisu se mogli suzdržati od svojih rasističkih i šovinističkih komentara. Neka ih je stid!
Klanjam se hrabrosti koju je pokazao Aco Todorović. Slava mu!
Vlasta Jalušič, Mirovni inštitut, Ljubljana
Post scriptum: 26. veljače 2014 se obilježava dvadeset i druga godišnjica Izbrisa.
Originalno objavljeno 17. veljače 2014 u slovenskom dnevniku Večer
Prijevod sa slovenskog jezika / Jovana Mihajlović Trbovc, Mirovni inštitut, Eugen Jakovčić, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
