KOMEMORACIJA ZA MILANA LEVARA – 20 GODINA OD UBOJSTVA

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Antifašistička liga u RH organiziraju komemoraciju za Milana Levara koja će se održati u petak 28.8.2020. u 12 sati na groblju u Gospiću, na dan kada se navršava 20 godina odubojstva (28.8.2000.).

Na komemoraciji će govoriti: Vesna Levar, Vesna Teršelič, Drago Pilsel

Milan Levar bio je svjestan što radi. Svjedočio je o ubojstvima hrvatskih i srpskih civila i ratnih zarobljenika u gospićkom kraju. Govorio je o nečemu što je trebalo biti i ostati pod nacionalnim zavjetom šutnje. 

Milan Levar bio je običan čovjek, hrvatski branitelj, ali je nepogrešivo osjećao što je u životu ispravno sa stajališta pojedinca, njegove obitelji i cijeloga društva.

Vesna Levar u proteklih dvadeset godina naslušala se obećanja državnih vlasti, ponajviše oko završetka zapravo zataškane i bojkotirane istrage o Milanovu ubojstvu.

Komemoracija je prilika da razmislimo koji je naš doprinos da bismo se našli u društvu kakvo je zamišljao Milan Levar.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Antifašistička liga RH 

NACIONAL Broj 251 — 07.09. 2000.

Ivo Goldstein piše o sprovodu Milana Levara

Levarov sprovod – nova hrvatska sramota 

Masovnim dolaskom na Levarov sprovod trebalo je osuditi zločine kojima je Hrvatska opterećena od svog stvaranja: Umjesto toga, i na sprovodu je vladala atmosfera straha

U četvrtak, 31. kolovoza, bio sam zajedno s ocem Slavkom na sprovodu Milanu Levaru. Sprovod sam po sebi strašan je događaj, pogotovo kad čovjek umre nasilnom smrću, štovise, kad je mučki ubijen. No sprovod je bio gospićka, i, još više, hrvatska sramota, a mogao je biti dostojanstvena demonstracija, jasan znak da Gospić i Hrvatska u smrti stoje uz hrabrog čovjeka koji je želio sprati ljagu s Gospića i Hrvatske. Kako god bilo, sprovod je slika Gospića i Hrvatske.

Na pogrebu se okupilo oko stotinu ljudi, ne manje od 90, ne više od 110. Milan Levar rođen je u Gospiću i tamo je proveo cijeli život. Poznavao je svakoga i svatko je poznavao njega. Po riječima Gospićana, na uobičajenom sprovodu osobe Levarove dobi trebalo bi se okupiti barem pet, ako ne i deset puta više ljudi. No mnogi se Gospićani boje. Malo je njih, ponosnih i hrabrih, koji su savladali strah. Iz Zagreba je stigla delegacija Vlade, izaslanik predsjednika i nekoliko Levarovih suboraca, eliminiranih s odgovornih funkcija još 1991. godine. Stigao je i vijenac HV-a. Govor nije održao nitko. Mladi svećenik rekao je nekoliko uobičajenih riječi i pozvao na molitvu. Ni aluzijom nije dao naslutiti da govori na pogrebu čovjeka koji je mučki ubijen. 

Bio je nazocan i Marko Blažević, predsjednik gospićke općine u ratno doba. U društvu tri, četiri ženske osobe stajao je uz ogradu groblja dok je povorka prolazila. Veselo se društvo glasno smijalo, a netko od njih glasom punim zadovoljstva razgovarao je na mobitel. Čini se da je bilo i dobacivanja onima koji su bili u povorci. Bilo bi dragocjeno za javnost, možda i za policiju, da dotični gospodin i njegove pratilje objasne što im je bilo toliko smiješno. 

Nikoga iz Haaga 

Kad u Španjolskoj ETA ubije nekog lokalnog političara koji se usudi nešto reći protiv nje, šest milijuna ljudi izađe na ulice i protestira: u Hrvatskoj je na sprovod čovjeka koji je godinama tražio da se kazne zločini koji su tobože počinjeni u ime Hrvatske, došlo samo 100 ljudi. 

Međutim, važnije je koga nije bilo u povorci. Zašto nije stigao neki od visokih predstavnika Hrvatske vojske u čijim je redovima Levar časno ratovao? Zašto nisu stigli političari, predstavnici i predsjednici stranaka koji načelno osuđuju svaki zločin? Zašto nije bilo predstavnika medija koji su svih ovih godina podizali naklade zahvaljujući svjedočenjima Levara i njegovih prijatelja? Zašto se nije pojavio nitko od viših crkvenih dostojanstvenika? Zašto nisu stigli predstavnici raznih nevladinih udruga, organizacija za promicanje ljudskih prava, razni nezavisni intelektualci? Zašto nije bilo predstavnika srpskih stranaka i organizacija, jer je i njima Levar izravno pomagao? Napokon, zašto se nije pojavio nijedan predstavnik međunarodnih organizacija, posebno Haaškog suda, kojima su uvijek puna usta zaštite ljudskih prava i individualizacije zločina? 

Lako je biti častan vojnik, demokratski orijentiran političar, istinoljubivi novinar, borac za ljudska prava i demokraciju na okruglim stolovima u zagrebačkoj “Esplanadi” ili pod televizijskim reflektorima. Još je lakše to biti kad se ode u Bruxelles, London ili New York, ali teško je godinama bilo biti Milan Levar u Gospiću. 

Zagreb i Gospić 

Svi ti velikani riječi mogli su se maknuti iz Zagreba, provozati se dva i pol sata i pokazati da im je ipak stalo. Kad u Španjolskoj ETA ubije lokalnog politicara koji se usudi reći nešto protiv nje, 6.000.000 Španjolaca izađe na ulice i protestira. U Hrvatskoj, sto ljudi dođe na sprovod čovjeku koji je godinama tražio da se kazne zločini koji su tobože počinjeni u ime Hrvatske i Hrvata. Ako se uzme u obzir da Spanjolska ima gotovo deset puta više stanovnika negoli Hrvatska, onda je odnos i dalje impresivnih 6000 : 1.

Oni koji nisu bili na sprovodu ne mogu reći “pravda je na našoj strani”. Naprotiv, u njihovo se ime samo može reći “ovo je Hrvatska”. Osim što je dolazak na sprovod temeljna civilizacijska zasada, u ovom slučaju ima dodatnu težinu: nedolazak na sprovod može se povezati s tolerancijom prema zločinu koji opterećuje demokratsku Hrvatsku praktično od njezina stvaranja. Masovni dolazak bio bi manifestacija osude zločina. 

Sada više uopće nije toliko važno da se ustanovi je li policija teoretski mogla ili nije mogla zaštititi Milana Levara. Ipak se sve zakuhalo u doba hadezeovske vlasti. Ova je vlast utoliko odgovorna što nije pohvatala one koji su Levaru prijetili. A ne treba puno pameti da se zaključi kako je isti krug ljudi upleten u gospićke zločine 1991. godine. Osim toga, ova je vlast odgovorna što ne shvaća, ili barem u javnosti ne želi priznati, da je jedan dio teritorija izvan njezine kontrole. U novinama je objavljeno da Levarovi prijatelji koji su se sklonili u inozemstvo nisu došli, jer su se bojali da će biti ubijeni. Je li moguće da vlast ne bi mogla garantirati sigurnost tim ljudima? Levarova udovica Vesna, pa i drugi ljudi, tvrde da su im se neki policajci smijali u lice. Mogu li ti ljudi i dalje raditi u policiji ove države? Vesna Levar tvrdi da joj ovih dana prilaze Gospićani, izražavaju sućut, te da se ispričavaju da nisu došli na sprovod, jer su se bojali. Dakle, jedan od dosega naše ubrzane demokratizacije, uključivanja u euroatlantske integracije, itd., jest da se velik dio stanovnika Gospića boji ići na sprovod svoga sugrađanina. 

Kako god bilo, ohrabruju nedvosmislene i oštre ocjene predsjednika Mesića i premijera Račana. Međutim, pitanje je hoće li nakon njihovih riječi slijediti isto toliko efikasna djela. Naime, posljednjih godina, pa onda i posljednjih dana, u mnogim novinama razni ljudi za gospićke zločine optužuju jedne te iste osobe. Valjda policija zna i nešto što javnost ne zna, valjda nešto ima i u arhivima. Što se čeka s hapšenjima? Današnjoj vlasti, sastavljenoj od časnih i dobronamjernih ljudi, prijeti opasnost da izgubi vezu sa stvarnošću. Nije Hrvatska ono što se vidi iz sjevernih dijelova Zagreba. Hrvatska je Gospić. Doduše, zabiti, zaboravljeni, zapušteni dio Hrvatske, ali neosporno važan dio Hrvatske. Dio Hrvatske na kojem hrvatska demokracija pada ili prolazi. U Gospiću vlada strah. Svim mjerama koje stoje na raspolaganju demokratskoj državi Gospiću valja pomoći da postane dio Hrvatske. Posve je jasno da Gospićani nemaju snage da ukažu na počinioce zločina 1991., kao ni na one koji su ubili Levara. Pitanje je ima li to Hrvatska. 

Savjest javnosti 

Levar je mnogo govorio u javnosti. Vjerovao je da će ga javnost zaštititi. Prevario se. Javnost mu nije pomogla, a potom ga je izdala na sprovodu. Javnost to može donekle popraviti: stalnim pritiskom da se nađe Levarov ubojica (ili ubojice), stalnim pritiskom da se procesuiraju ratni zločini. Hoće li neka stranka organizirati skup s tim ciljem, hoće li se netko sjetiti osnovati fond pomoći Levarovoj obitelji, hoće li se Levara odlikovati? Levar nije trebao biti ubijen da bi se hrvatska država i hrvatsko društvo pokrenuli da razotkriju gospićke zločine. Sada je na državi i društvu da idu Levarovim putem. Svatko tko nije bio na sprovodu, a trebao je biti, treba o svom nedolasku dobro razmisliti. I zaključiti kako je takvu grešku učinio posljednji put. Vrijeme za razmišljanje ubrzano istječe. Svima nama.