Radovan Karadžić osuđen na 40 godina zatvora – prvostupanjska presuda 24. ožujka 2016.
Dana 24. ožujka 2016. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio je optuženog Radovana Kardžić, sukladno pravilima Suda o kumulativnim osudama, na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora.
Raspravno vijeće Haškog tribunala donelo je prvostupanjsku presudu koji uključuje:
-oslobođenje od optužbe za genocid u sedam općina (Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik) u kojima je po navodima optužbe razina zločina eskalirala do genocida. Identičan stav Sud je donio nešto ranije u pravomoćnim predmetima Stakić i Brđanin.
– osudu temeljem individualne kaznene odgovornosti, točka 7(1) Statuta, u kontekstu četiri povezana udružena zločinačka pohvata, za genocid, zločine protiv čovječnosti (po svim točkama optužnice) i kršenje zakona i običaja ratovanja (po svim točkama optužnice) i to:
1) genocid počinjen nad srebreničkim muškarcima
2) trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo putem prisilnog raseljavanja nesrpskog stanovništva, organiziranjem sustava za zlostavljanje i zatočenje u preko 50 zatočeničkih objekata, kontinuirano ubijanja masovnih razmjera, pljačka imovine nesrpskog stanovništva, korištenje zatočenika kao živog štita, razaranje više džamija, sakralnih objekata i kulturnih spomenika, konzistentno davanje lažnih informacija u kontekst stvaranja okruženja za sustavno činjenje zločina čime se ostvarivao cilj – sveobuhvatnog udruženog zločinančkog podhvata (UZP-a)
3) pokretanja i provedba kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom
4) uzimanja pripadnika Ujedinjenih nacija kao taoca kako bi se NATO prisilio na suzdržavanje od zračnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.
Radovan Karadžić pored Mladića, djelovao je i u dogovoru s drugim sudionicima zločinačkih podhvata, uključujući: Momčila Krajišnika, Slobodana Miloševića, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Miću Stanišića, Momčila Mandića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, Željka Ražnatovića i Vojislava Šešelja, Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, koristeći se, prije svega za neposredno počiniteljstvo, političkom i državnom strukturom bosanskih Srba, pripadnicima MUP-a, VRS-e JNA, VJ-e, TO-e, MUP-a Srbije, srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne, kao i lokalnim bosanskim Srbima, što je Sud utvrdio izvan razumne sumnje.
Rardovan Kardžič gotovo 13 godine proveo je u bijegu. Optužen je u srpnju 1995., uhićen 2008. kao jedna je od najviših zvaničnika kojima se sudilo pred Međunarodnim sudom (od 17. prosinca 1992. jedini predsjednik Republike Srpske i vrhovni zapovjednik njenih oružanih snaga sve do srpnja 1996.). Također, jedan je od utemeljitelja Srpske demokratske stranke (SDS); predsjednik SDS-a do 19. srpnja 1996. kad je podnio ostavku; predsjedavajući Savjeta za nacionalnu sigurnost takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije Republike Srpske “RS”); predsjednik tročlanog Predsjedništva RS-a od dana njegovog osnutka 12. svibnja 1992. do 17. prosinca 1992., a nakon tog datuma jedini predsjednik.
